U sjeni velikoga malog brata

Danas se Franjevačka klasična gimnazija i sjemenište u Visokom opraštaju od svoga bivšeg učenika, dugogodišnjega profesora i odgojitelja, a grad Visoko od svoga časnog sugrađanina fra Filipa Zubka. Fra Filip je u visočko sjemenište prvi put došao kao učenik 1952. i ostao do 1959, a drugi put kao profesor matematike i fizike 1972. i ostao do 2002. Za tih 30 godina svojom čistom dobrotom, jednostavnošću i solidarnošću osvojio je srca ne samo svojih učenika nego i mnogih građana Visokog i okolice. Odrastao u poratnoj sirotinji i neimaštini, fra Filip se vrlo rano naučio sućutnoj solidarnosti i darežljivosti, i upravo su te vrline, čini mi se, sućutna solidarnost i darežljivost, kod njega bile najuočljivije. Uvijek je nekome imao i htio pomoći ili pokloniti, a najviše je poklanjao svoje znanje i dobrotu.

Kao profesor i odgojitelj fra Filip je najviše odgajao svojim primjerom, odnosno svojom marljivošću. Stalno je nešto radio: pomagao na vrtu, oko štale, u nabavci hrane, održavanju zgrade itd., a iznad svega vrlo je rado i temeljito davao instrukcije ne samo svojim učenicima nego i svima drugima koji bi pokucali na njegova vrata. Njegovi su učenici za njega s pravom tvrdili da kao malo tko „zna dobro objasniti“. Kao profesor nikada nije prijetio lošim ocjenama ni drugim sankcijama, i zato ga se učenici nisu bojali. Bio je posve bezopasan čovjek. Gradeći odnos povjerenja prema učenicima na najbolji način im je pomagao da u sebi razbiju strah od nepoznatih prostora matematike.

U izlaganju  je fra Filip bio metodičan i strpljiv: prvo ti zada zadatak, pa te onda navede da ga sam probaš riješiti; ako ne ide, pomaže ti malo-pomalo dok ne shvatiš i dođeš do rješenja. Kada vidi da ti je drago što si uspio, zada ti drugi zadatak, sličan prethodnome ili malkice teži, govoreći: „E, hajd’, de, sad to časkom riješi!“  I opet te prati sve do rješenja. I do nove radosti. Kod njega se sva matematika svodila na 2+2. Napose je bilo divota gledati kako uživa u kraćenju razlomaka i potencija. Najkompliciranije, rekao bih: najmonstruoznije jednadžbe odjednom su nekom čarolijom postajale jednostavne. Takav je bio i u svakidašnjem životu: čarobno jednostavan, neposredan, precizan, učinkovit.

Fra Filip se iskreno radovao uspjehu svojih učenika, kao i svih drugih koji su ga molili za pomoć, a posebno mu je bilo drago podučavati siromašne studente i radnike kojima bi polaganje ispita iz matematike donijelo bolje radno mjesto, a time i povišicu plaće odnosno bolji životni standard za cijelu obitelj.

Za vrijeme posljednjega rata u BiH, dok su naša Gimnazija i Sjemenište bili u izbjeglištvu u Baškoj Vodi, fra Filip je zajedno s fra Pavom Vujicom ostao u Visokom čuvati samostan. Za to im naša zajednica duguje osobitu zahvalnost. U tim teškim godinama fra Filip je ne samo sačuvao samostanski inventar nego je šakom i kapom dijelio hranu i drugu humanitarnu pomoć, i to ne samo katolicima nego i svim drugim građanima Visokog i okolice. Tih je godina fra Filip postao zaštitnim znakom našega samostana – živi znak i garant opstanka i ostanka male katoličke zajednice u Visokom i Zimči, dajući svjedočanstvo suživota u različitosti, gradeći mostove prijateljstva sa svima. Svojom franjevačkom skromnošću, jednostavnošću i bliskošću sa svima bez razlike fra Filip je, možda posve neprimjetno, ali utoliko stvarno, uspostavio vrlo visoke i čvrste standarde kulture suživota u Visokom i okolici. U tom smislu, mi franjevci, a napose mlađi, imamo obavezu taj model kulture suživota ponosno čuvati i drugdje presađivati.

Dragi fra Filipe, hvala ti za svu dobrotu i ljubav kojom si obogatio našu Gimnaziju i Sjemenište! Hvala ti za sve matematičke i druge životne lekcije, za marljivost, čestitost i dobrotu koju si s drugima dijelio! Hvala ti za sve godine života i sve mostove prijateljstva kojima si obogatio našu franjevačku zajednicu, naše Visoko i našu domovinu. Počivao u miru. Amen.

 

Plehan, 30. 7. 2018.

fra Ivan Nujić, tajnik FKG Visoko

fra Petar Anđelović

(9.XII.1937 – 14.I.2009)

 

Početkom siječnja 2009. godine umro je fra Petar Anđelović, član franjevačke provincije Bosne Srebrene iz Sarajeva i član naše Udruge. Pokojni fra Petar je cijenio rad Udruge, poticao ga i svesrdno ga podržavao.
Fra Petar Anđelović je rođen u Boću kod Brčkog 9. prosinca 1937. godine. Njegovi su mu roditelji Petar i Mara rođ. Plavotić na krštenju dali ime M
arko. Osnovnu školu završio je u Boću (1945-1949), Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1949-1955, 1956-1958) i godinu novicijata u Kraljevoj Sutjesci (1955-1956). Završio je filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1960-1964) i Fuldi (1964-1966), a studij publicistike u Munsteru (1972-1975). Za svećenika je zaređen 1964. godine, a zatim je bio kapelan u Essenu (1966-1972). U franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu vratio se koncem 1975. godine u kojoj je obavljao različite službe. Službu tajnika provincije vršio je od 1976-1982. godine, službu župnika u Zenici (1982-1985) i službu gvardijana u franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu (1985-1991; 2000-2003). Izabran je za člana uprave (definitor) franjevačke provincije Bosne Srebrene (1973-1976). Provincijalom franjevačke redodržave Bosne Srebrene postao je 1991. godine. Službu provincijala vršio je do 2000. godine i to za vrijeme teških ratnih i poratnih godina. Od 2003. provincijski je asistent FSR-a.
Fra Petar je objavio brojne znanstvene i stručne radove u različitim časopisima u kojima je posebice tematizirao odnos sredstava društvene komunikacije i naviještenja Evanđelja. U objavljenim pak knjigama pisao je o posljednjim političkim, društvenim i kulturnim događajima te o suvremenom franjevačkom poslanju.