Objavljeno

Zbogom, oče, učitelju i brate!

Poštovana braćo i sestre,

fra Vitomir Silić, čovjek čija nas je ljubav danas okupila – svećenik, odgojitelj, profesor – više od pola stoljeća predano je radio u Vinogradu Gospodnjem. Za to vrijeme bio je najprije kapelan, zatim odgojitelj, a u vremenu rata župnik, zatim opet odgojitelj i profesor na akademiji te duhovni pratitelj i ispovjednik mladih franjevaca i drugih studenata. Svojim dugogodišnjim odgojnim radom u Sjemeništu i Novicijatu fra Vitomir se svrstava među nekolicinu franjevaca koji su na vrlo direktan način odredili unutarnju dinamiku i razvoj odgojnih zavoda Bosne Srebrene te preko njih vrlo značajno doprinijeli svekolikoj dobrobiti mjesne Crkve odnosno franjevačke zajednice – Bosne Srebrene.

Kao radnik od prvoga sata, u zoru svoga života, s 12 godina, dječak Anto Silić ostavio je svoj zavičaj i dom očinski odazivajući se na poziv Gospodara vinograda. O njegovu čestitu karakteru iz dječačkih i mladićkih dana svjedoče ne samo njegovi kolege, nego i građani Visokog koji, i sami zaljubljeni u sport, čuvaju sjećanje na fra Vitomira kao vrsna rukometaša. Iz svestrana mladića izrastao je vrlo ozbiljan, zreo i odgovoran pedagog, koji je u svome pristupu baštinio kreposti koje su franjevački odgojitelji od pamtivijeka prenosili s generacije na generaciju, a njemu su ih predali njegovi visočki učitelji, svi redom asketski, upravo svetački dosljedni svjedoci franjevačkog identiteta: fra Lujo Zloušić, fra Rastko Drljić,  fra Šimo Šimić, fra Borivoje Piplica, fra Alojzije Ištuk, fra Ignacije Gavran i drugi.

Svima onima koji su od 1970. do danas prošli kroz Franjevačko sjemenište u Visokom ili makar u nj zavirili, pri prvoj pomisli na te dane pred očima zaiskri fra Vitomirov lik. I nijednu stranicu svojih sjećanja na to blagoslovljeno doba ne možemo ispisati a da ne spomenemo njegovo ime: fra Vitomir, Vito, Vicki, zemljak, ili kako smo ga već zvali. Taj čovjek naprosto nas je impresionirao svojom pojavom – njegov fizički izgled, visoka i čvrsta figura utjelovljivali su čvrstoću i stabilnost zajednice u koju smo se spremali stupiti, ukazujući istodobno na jasan i čvrst karakter čovjeka kojemu je povjerena briga i odgovornost da vodi i osposobljava mnoštvo dječaka kako bi, pojedinačno i kolektivno, preuzeli odgovornost za Božji narod. Neprikosnoven i odlučan, a istodobno blag, strpljiv i optimističan, fra Vitomir je u velikoj visočkoj zajednici svakom odgajaniku pristupao pojedinačno, svjestan jedincatosti i neponovljivosti svakoga pojedinca. Svaki od nas na odjeći je imao izvezen svoj broj, ali za fra Vitomira mi nipošto nismo bili brojevi nego ljudi, njegovi prijatelji i braća, suradnici u istome Vinogradu Gospodnjem. Svjestan da nije vlasnik vinograda, nego i sam radnik, strpljivo je i ponizno podnosio žegu dana prednjačeći kao učitelj. Svjestan također tko poziva i komu se odazvao, nikada nije sebe isticao kao za uzor kršćanskog i franjevačkog života, dosljedno upućujući na božanskog Učitelja – Krista – i serafskog Oca – Franju.

Dragi fra Vitomire, duhovni oče i učitelju, brate, suradniče i suputniče, hvala ti za tvoju veliku ljubav prema Kristu i svetom Franju, kojom si i nas oduševljavao za rad u Vinogradu Gospodnjem. Hvala ti za svaku kritiku, svaku pohvalu i osmijeh kojima si pratio naše odrastanje, naše uspjehe i radosti. „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ Neka ti svemoguća Ljubav, za koju si poput Franje vjerno i radosno svjedočio, bude vječnom nagradom. Počivao u miru!

 

Guča Gora, 2. kolovoza 2018.

fra Ivan Nujić, tajnik FKG

Objavljeno

U sjeni velikoga malog brata

Danas se Franjevačka klasična gimnazija i sjemenište u Visokom opraštaju od svoga bivšeg učenika, dugogodišnjega profesora i odgojitelja, a grad Visoko od svoga časnog sugrađanina fra Filipa Zubka. Fra Filip je u visočko sjemenište prvi put došao kao učenik 1952. i ostao do 1959, a drugi put kao profesor matematike i fizike 1972. i ostao do 2002. Za tih 30 godina svojom čistom dobrotom, jednostavnošću i solidarnošću osvojio je srca ne samo svojih učenika nego i mnogih građana Visokog i okolice. Odrastao u poratnoj sirotinji i neimaštini, fra Filip se vrlo rano naučio sućutnoj solidarnosti i darežljivosti, i upravo su te vrline, čini mi se, sućutna solidarnost i darežljivost, kod njega bile najuočljivije. Uvijek je nekome imao i htio pomoći ili pokloniti, a najviše je poklanjao svoje znanje i dobrotu.

Kao profesor i odgojitelj fra Filip je najviše odgajao svojim primjerom, odnosno svojom marljivošću. Stalno je nešto radio: pomagao na vrtu, oko štale, u nabavci hrane, održavanju zgrade itd., a iznad svega vrlo je rado i temeljito davao instrukcije ne samo svojim učenicima nego i svima drugima koji bi pokucali na njegova vrata. Njegovi su učenici za njega s pravom tvrdili da kao malo tko „zna dobro objasniti“. Kao profesor nikada nije prijetio lošim ocjenama ni drugim sankcijama, i zato ga se učenici nisu bojali. Bio je posve bezopasan čovjek. Gradeći odnos povjerenja prema učenicima na najbolji način im je pomagao da u sebi razbiju strah od nepoznatih prostora matematike.

U izlaganju  je fra Filip bio metodičan i strpljiv: prvo ti zada zadatak, pa te onda navede da ga sam probaš riješiti; ako ne ide, pomaže ti malo-pomalo dok ne shvatiš i dođeš do rješenja. Kada vidi da ti je drago što si uspio, zada ti drugi zadatak, sličan prethodnome ili malkice teži, govoreći: „E, hajd’, de, sad to časkom riješi!“  I opet te prati sve do rješenja. I do nove radosti. Kod njega se sva matematika svodila na 2+2. Napose je bilo divota gledati kako uživa u kraćenju razlomaka i potencija. Najkompliciranije, rekao bih: najmonstruoznije jednadžbe odjednom su nekom čarolijom postajale jednostavne. Takav je bio i u svakidašnjem životu: čarobno jednostavan, neposredan, precizan, učinkovit.

Fra Filip se iskreno radovao uspjehu svojih učenika, kao i svih drugih koji su ga molili za pomoć, a posebno mu je bilo drago podučavati siromašne studente i radnike kojima bi polaganje ispita iz matematike donijelo bolje radno mjesto, a time i povišicu plaće odnosno bolji životni standard za cijelu obitelj.

Za vrijeme posljednjega rata u BiH, dok su naša Gimnazija i Sjemenište bili u izbjeglištvu u Baškoj Vodi, fra Filip je zajedno s fra Pavom Vujicom ostao u Visokom čuvati samostan. Za to im naša zajednica duguje osobitu zahvalnost. U tim teškim godinama fra Filip je ne samo sačuvao samostanski inventar nego je šakom i kapom dijelio hranu i drugu humanitarnu pomoć, i to ne samo katolicima nego i svim drugim građanima Visokog i okolice. Tih je godina fra Filip postao zaštitnim znakom našega samostana – živi znak i garant opstanka i ostanka male katoličke zajednice u Visokom i Zimči, dajući svjedočanstvo suživota u različitosti, gradeći mostove prijateljstva sa svima. Svojom franjevačkom skromnošću, jednostavnošću i bliskošću sa svima bez razlike fra Filip je, možda posve neprimjetno, ali utoliko stvarno, uspostavio vrlo visoke i čvrste standarde kulture suživota u Visokom i okolici. U tom smislu, mi franjevci, a napose mlađi, imamo obavezu taj model kulture suživota ponosno čuvati i drugdje presađivati.

Dragi fra Filipe, hvala ti za svu dobrotu i ljubav kojom si obogatio našu Gimnaziju i Sjemenište! Hvala ti za sve matematičke i druge životne lekcije, za marljivost, čestitost i dobrotu koju si s drugima dijelio! Hvala ti za sve godine života i sve mostove prijateljstva kojima si obogatio našu franjevačku zajednicu, naše Visoko i našu domovinu. Počivao u miru. Amen.

 

Plehan, 30. 7. 2018.

fra Ivan Nujić, tajnik FKG Visoko