VISOKO (FIA) – Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene dr. fra Ignacije (Mijo) Gavran, preminuo je 24. studenog 2009. u Visokom.
Fra Ignacije Gavran, sin Ivana i Marije r. Stjepanović, rođen je 24. veljače 1914. u Varešu, gdje je pohađao osnovnu školu, a odmah nakon nje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1925-1934). U Franjevački red stupio je nakon 6. razreda gimnazije, u Livnu, gdje je proveo i godinu novicijata (1931-1932). Za svećenika je zaređen u Banjoj Luci, 11. rujna 1938.
Studirao je teologiju u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju na sveučilištu u Breslavi i Ljubljani (1934-1941). U Ljubljani je i diplomirao i postigao doktorat iz filozofije tezom: Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva (Sarajevo 1941). Pohađao je jednu godinu i likovnu akademiju u Zagrebu (1943-1944). Predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu (1944-1945), a kasnije je (1945-1950) nastavio predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, uglavnom filozofiju i crkvenu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je usporedo predavao i na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim svojih struka (filozofije i povijesti umjetnosti) predavao je i druge predmete: hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski (fakultativno). U razdoblju 1945-1956. bio je meštar bogoslova u Sarajevu, od 1941. do 1943. drugi prefekt, a od 1950. do 1959. prvi prefekt u Sjemeništu u Visokom.
Bio je direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1967. do 1976. i knjižničar Profesorske knjižnice od 1942. do 2006. Obnašao je službu definitora Provincije od 1961. do 1967.
Osim suradnje u periodičnim časopisima i manjih studija objavio je monografije: Bludna psovka (1962), Veliki likovi povijesti umjetnosti (1969), Lucerna lucens? (1978), te priredio izdavanje franjevačkih ljetopisa 18. st.: Ljetopis Sutješkog samostana (1979), Ljetopis Nikole Lašvanina (1981), i Ljetopis Kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića (1984). U izdanju Svjetla riječi izdao je četiri knjige Putovi i putokazi (1988-2003) te knjigu Suputnici bosanske povijesti (22007). Također je izdao udžbenike za psihologiju i logiku. Prevodio je također s raznih jezika.
Od devedeset šest godina života, fra Ignacije Gavran franjevac je sedamdeset i osam, a svećenik sedamdeset i dvije godine. Uzorno poštujući pravila razvijao je sebe u službi zajednice franjevačke, kršćanske i ljudske.
Studirao je teologiju, filozofiju i povijest umjetnosti kod velikih autoriteta, postigao doktorat znanosti i postao jedan od najznačajnijih intelektualaca svoje Provincije i domovine. Napisao je brojne knjige, studije i članke s područja povijesti svoje zajednice, povijesti umjetnosti i filozofije. Uredio je niz povijesnih izdanja, posebno samostanskih kronika, utvrđujući golemo značenje i prisutnost franjevačke provincije Bosne Srebrene u bosanskom i europskom kontekstu.
Pišući s ljubavlju i toplo o značajnim franjevcima minulih vremena i o njihovu svijetu, postao je čuvar memorije, štoviše i sam memorija zajednice.
Odgojio je u šezdeset i osam godina profesorskog rada naraštaje redovnika, svećenika i onih koji su se odlučili za život u svijetu. Bio je knjižničar Franjevačke klasične gimnazije u Visokom preko šezdeset godina, povećavši fond knjiga s petnaest tisuća na više od šezdeset tisuća. Te je knjige desetljećima posuđivao osobito učenicima i studentima grada Visokog i okolice. I na taj je način ostvario Franjino geslo: Non solum sibi vivere sed et aliis proficere (Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti).
Oblikovao je arheološku i etnografsku zbirku u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom; obje značenjem daleko nadmašuju okvire svoje institucije.
Jasnih etičkih stavova, otvoreno ih štiteći i u najteža vremena, postao je neupitni moralni autoritet. Odbio je ponuđene svjetovne počasti i odličja, a i visok položaj u svojoj zajednici. Tiho je prešao i preko vlastite dijamante mise. U svemu je pružao primjer sabrane skromnosti, velikoga rada i samodiscipline.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!