Poštovana braćo i sestre,
fra Vitomir Silić, čovjek čija nas je ljubav danas okupila – svećenik, odgojitelj, profesor – više od pola stoljeća predano je radio u Vinogradu Gospodnjem. Za to vrijeme bio je najprije kapelan, zatim odgojitelj, a u vremenu rata župnik, zatim opet odgojitelj i profesor na akademiji te duhovni pratitelj i ispovjednik mladih franjevaca i drugih studenata. Svojim dugogodišnjim odgojnim radom u Sjemeništu i Novicijatu fra Vitomir se svrstava među nekolicinu franjevaca koji su na vrlo direktan način odredili unutarnju dinamiku i razvoj odgojnih zavoda Bosne Srebrene te preko njih vrlo značajno doprinijeli svekolikoj dobrobiti mjesne Crkve odnosno franjevačke zajednice – Bosne Srebrene.
Kao radnik od prvoga sata, u zoru svoga života, s 12 godina, dječak Anto Silić ostavio je svoj zavičaj i dom očinski odazivajući se na poziv Gospodara vinograda. O njegovu čestitu karakteru iz dječačkih i mladićkih dana svjedoče ne samo njegovi kolege, nego i građani Visokog koji, i sami zaljubljeni u sport, čuvaju sjećanje na fra Vitomira kao vrsna rukometaša. Iz svestrana mladića izrastao je vrlo ozbiljan, zreo i odgovoran pedagog, koji je u svome pristupu baštinio kreposti koje su franjevački odgojitelji od pamtivijeka prenosili s generacije na generaciju, a njemu su ih predali njegovi visočki učitelji, svi redom asketski, upravo svetački dosljedni svjedoci franjevačkog identiteta: fra Lujo Zloušić, fra Rastko Drljić, fra Šimo Šimić, fra Borivoje Piplica, fra Alojzije Ištuk, fra Ignacije Gavran i drugi.
Svima onima koji su od 1970. do danas prošli kroz Franjevačko sjemenište u Visokom ili makar u nj zavirili, pri prvoj pomisli na te dane pred očima zaiskri fra Vitomirov lik. I nijednu stranicu svojih sjećanja na to blagoslovljeno doba ne možemo ispisati a da ne spomenemo njegovo ime: fra Vitomir, Vito, Vicki, zemljak, ili kako smo ga već zvali. Taj čovjek naprosto nas je impresionirao svojom pojavom – njegov fizički izgled, visoka i čvrsta figura utjelovljivali su čvrstoću i stabilnost zajednice u koju smo se spremali stupiti, ukazujući istodobno na jasan i čvrst karakter čovjeka kojemu je povjerena briga i odgovornost da vodi i osposobljava mnoštvo dječaka kako bi, pojedinačno i kolektivno, preuzeli odgovornost za Božji narod. Neprikosnoven i odlučan, a istodobno blag, strpljiv i optimističan, fra Vitomir je u velikoj visočkoj zajednici svakom odgajaniku pristupao pojedinačno, svjestan jedincatosti i neponovljivosti svakoga pojedinca. Svaki od nas na odjeći je imao izvezen svoj broj, ali za fra Vitomira mi nipošto nismo bili brojevi nego ljudi, njegovi prijatelji i braća, suradnici u istome Vinogradu Gospodnjem. Svjestan da nije vlasnik vinograda, nego i sam radnik, strpljivo je i ponizno podnosio žegu dana prednjačeći kao učitelj. Svjestan također tko poziva i komu se odazvao, nikada nije sebe isticao kao za uzor kršćanskog i franjevačkog života, dosljedno upućujući na božanskog Učitelja – Krista – i serafskog Oca – Franju.
Dragi fra Vitomire, duhovni oče i učitelju, brate, suradniče i suputniče, hvala ti za tvoju veliku ljubav prema Kristu i svetom Franju, kojom si i nas oduševljavao za rad u Vinogradu Gospodnjem. Hvala ti za svaku kritiku, svaku pohvalu i osmijeh kojima si pratio naše odrastanje, naše uspjehe i radosti. „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ Neka ti svemoguća Ljubav, za koju si poput Franje vjerno i radosno svjedočio, bude vječnom nagradom. Počivao u miru!
Guča Gora, 2. kolovoza 2018.
fra Ivan Nujić, tajnik FKG