PROSLAVA 40.-TE OBLJETNICE MATURE
GENERACIJE VISOČKIH ĐAKA 1968.-1972.
Ivan Markešić, Zagreb
Franjevačka klasična gimnazija
Broj 40 je biblijski broj. Kao što znamo, taj broj u Bibliji označava „razdoblje milosti, mira, kazne, pokore, posvete“, označava dakle razdoblje u kojemu „sâm Bog priprema ljude“, pojedinačno ili u zajednici „za ispunjavanje osobitih zadaća“. A da je to tako bivalo kroz povijest spasenja, vidljivo je iz mnogih starozavjetnih i novozavjetnih tekstova. Možemo se tako (pri)sjetiti da su Izraelci, prema biblijskoj predaji, putovali 40 godina kroz pustinju na svome putu izlaska iz Egipta u obećanu zemlju, da je Isus boravio 40 dana u pustinji gdje je bio na kušnjama, zbog čega su kršćani, kao uspomenu na ta zbivanja, uveli 40-dnevnu pripravu za Uskrs – korizmu (quadragesima). Ta tradicija korizme u trajanju od 40 dana postoji u kršćanskoj crkvi od VII. stoljeća do danas. Istina, korizma počinje (čistom) srijedom, jer se u dane pokore i posta ne računaju nedjelje.
Možda će nekome (za)smetati što četrdesetu obljetnicu mature nas visočkih đaka generacije 1968-1972. započinjem tekstom o broju 40 kao biblijskome broju. Budite bez brige, neću bogohuliti, pa time naravno ni četrdesetu obljetnicu naše mature uspoređivati s gore spomenutim biblijskim vremenima, ali ću zacijelo reći da je i naše vrijeme „biblijsko vrijeme“, jer živimo u povijesti. Razdoblje od četiri desetljeća za sve nas koji smo se u subotu, 21. srpnja 2012. godine, okupili u prostorijama Franjevačke klasične gimnazije u Visokom da bismo proslavili 40.-tu obljetnicu mature – a bilo je nas je 19 od ukupno 39 iz dva odjeljenja – četvrtoga A i B razreda -, predstavlja vrijeme osobnih traganja za smislom življenja. Neki su taj smisao našli u franjevačkome svećeništvu, drugi u tzv. „svijetu“, u zanimanjima drukčijima od svećeničkih, ali ništa manje važnim, našli su ga zapravo u jednakovrijednim zvanjima.
Sv. Franjo u dvorištu visočke gimnazije
Okupljanje u Visokom uz (pri)sjećanje na gimnazijske dane
Iako su se neki od nas u ovome razdoblju više puta viđali i razgovarali, bilo je i onih koji su se tek u ovu subotu, nakon punih 40 godina, prvi put ponovno sreli i vidjeli. Navirala su sjećanja na prve dane dolaska u Franjevačku klasičnu gimnaziju Visoko, (tada smještenu u Ulicu Vladimira Nazora br. 4, s poštanskim brojem 71300, a danas u Ulicu Bosne Srebrene br. 4, 71300 Visoko) ali i na dane pripreme i polaganja ispita i potom mature, na boravak u Gimnaziji uopće, na kolege koji su u ranijim godinama napuštali sjemenište. Ali i na naše profesore i njihove «zgode» i «nezgode» s nama đacima. Bila je stoga ovo prigoda sjetiti se i njih – kako onih pokojnih kojih je jako puno:
- †fra Miroslav Abaz – hrvatski jezik
- †fra Mladen Brčić – njemački jezik
- †fra Rastko Drljić – hrvatski jezik
- †fra Mijo Đeno – grčki i latinski jezik
- †fra Ignacije Gavran – povijest umjetnosti, logika
- †fra Alojzije Ištuk – povijest
- †fra Borivoj Piplica – vjeronauk, latinski jezik
- †fra Šimo Šimić – prefekt, latinski i grčki jezik
- †fra Vjeko Šunjić – pjevanje
- †fra Celestin Vlajić – biologija, kemija
- †fra Lujo Zloušić – matematika, fizika
- †fra Anđeo Žutić – zemljopis
tako i onih živućih, kojih nema puno:
- fra Ladislav Fišić – njemački, engleski
- fra Mato Mrkonjić – hrvatski
- fra Vitomir Silić – prefekt
- fra Filip Zubak – matematika
te onih izvanjskih profesora – «civila», a bila su trojica u tome razdoblju:
- gosp. Srećko Zekić – matematika
- gosp. Vinko Boteri – fizika
- gosp. Radoje Kovačević – matematika
U tome smislu potrebno je sada naznačiti da je ove subote sve izgledalo kao nekada davnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina – zdravo, vedro i veselo. Jedino je naš vanjski izgled zrcalio činjenicu 40-godišnjeg zuba vremena – mnogi od nas već su osijedjeli, oćelavili, otrbušili, gotovo svi s licem s dosta bora, neki oženjeni jednom, a neki i po nekoliko puta, neki s djecom i s unučićima, drugi bez djece i unučadi, a neki u očekivanju unučadi. Ovdje ovaj put brakolomstvo nikome nije smetalo.
Priprema i proslava maturske obljetnice
Priprema proslave 40-te obljetnice naše mature nije išla nimalo lako. Kao što je tako nešto sasvim uobičajeno u demokraciji, i priprema naše mature dugo je trajala. Prvo pismo elektroničkom poštom uputio nam je Mijo Nujić još 9. veljače 2012. Potom je uslijedio prijedlog Adama Filipovića da se naš maturantski susret održi u Visokom 16. lipnja 2012., jer bi tada to u Visokom bilo najlakše organizirati – kraj školske godine i svi profesori na okupu. Međutim, zbog godišnjih odmora i udaljenosti nekih od nas, prihvatilo se ipak prijedlog da proslavu organiziramo u Visokom, u subotu, 21. srpnja 2012. godine. Većina se složila s tim datumom. Počelo se i s pripremama i sve je nakraju, unatoč mnogim nedorečenostima, «ispalo» jako, jako dobro.
I tako je oko(lo) 21. srpnja 2012. godine započelo okupljanje u Visokom, u našoj Gimnaziji. Već u petak navečer, 20. srpnja 2012. godine, u Visoko su stigli:
1. Ilija Bošnjak, Austrija
2. Slavko Harni, Zagreb
3. Josip Neimarević, Split
4. Mijo Nujić, Njemačka
5. Fra Stjepan Radić, Sarajevo
6. Fra Luka Šarčević, Njemačka
7. Filip Zloušić, Austrija
Oni su tu večer, uz ostalo, proslavili i Ilindan, imendan Ilije Bošnjaka, zvanog „Dzindzo“, a time, naravno, i blagdan sv. Ilije gromovnika, zaštitnika Bosne.
U subotu prije podne u Visoko su (pri)stigli:
1. Pero Barbić, Busovača
2. Ivo Blažević, Zagreb
3. Adam Filipović, Županja
4. Drago Jozić, Županja
5. Ivan Kvesić, Čabar
6. Ivan Markešić, Zagreb
7. Tomo Matić, Zagreb
8. Fra Marko Oršolić, Tolisa
9. Fra Slavko Petrušić, Guča Gora
10. Pero Šego, Međugorje
11. Fra Ivan Ševo, Mostar
12. Jozo Tomić, Slavonski Brod
Iako se pokušalo obavijestiti sve kolege koji su s nama bili zajedno na maturi, u tome se nije u cijelosti uspjelo. Na popisu koji slijedi uz njihovo ime stavljen je znak upitnika.
Ostali, dolje navedeni, poziv su dobili, ali iz opravdanih razloga nisu mogli doći:
1. Pejo Baotić, ne znam gdje se nalazi i što radi
2. Pavao Basić, ne znam gdje se nalazi i što radi
3. Tomo Barbić, Njemačka
4. Božo Barišić, Švicarska
5. Mato Čeko, Hrvatska
6. Jozo Ćaćić, Njemačka
7. Pejo Ćošković, Zagreb
8. Pero Filipović, Županja
9. Pero Grgić, Njemačka
10. Stjepan Grizelj, ne znam gdje se nalazi i što radi
11. Jozo Jerković, Zagreb
12. Fra Tomislav Jurić, župnik u Vojniću
13. Zlatan Lovrić, Fojnica
14. Ivan Periša, Zagreb
15. Nedjeljko Piplica, Austrija
Petorica naših maturantskih kolega su u ovome 40-godišnjem razdoblju, nažalost, umrli:
1. †Ivan Begić, Posušje
2. †Branko Miličević, Zagreb
3. †Fra Ilija Puškarić, G. Tramošnica
4. †Marko Vidak, Zagreb
5. †Fra Marko Gelo, Livno
Od «prozivke» u zbornici i sv. mise u crkvi do đačke blagovaonice
Proslavu 40.-te obljetnice mature započeli smo u profesorskoj zbornici gdje je izvršena prozivka: fra Ivan Ševo čitao je abecednim redom iz Razredne knjige maturante IV-a razreda, a Mijo Nujić maturante iz Razredne knjige IV-b razreda. Ukupno 39. Zbog odlaska u vojsku, jedino je Tomo Matić ranije polagao maturu, pa ga nema na sljedećoj našoj «maturantskoj fotografiji» s našim profesorima:
Maturanti franjevačke klasične gimnazije Visoko, školska godina 1971.-1972.
Na prozivci bilo je nas ukupno 19. Svatko od nas pročitanih kazao je tom prigodom ono najosnovnije iz svoje biografije, što je činio u ovih prošlih 40 godina, gdje živi i što trenutno radi.
Razredne knjige četvrtog (IV.) A i B razreda školske godine 1971. – 1972.
Na prozivci
Time smo se zapravo mogli upoznati sa životopisima i životnim sudbinama ne samo onih koji su bili nazočni, nego i sa životnim sudbinama onih koji nisu mogli doći, odnosno onih koji su umrli, a uime kojih su govorili prisutni kolege koji su ih najbolje poznavali.
Na prozivci
Tada smo saznali da su od svih nas koliko nas je bilo na maturi, a bilo nas je ukupno 39 – u svećenicima ostala sedmorica kolega:
1. fra Marko Oršolić
2. fra Slavko Petrušić
3. fra Stjepan Radić
4. fra Luka Šarčević
5. fra Ivan Ševo
6. fra Tomislav Jurić, koji zbog zauzetosti u župi Vojniću nije bio na proslavi
7. †fra Ilija Puškarić, koji je u međuvremenu umro
Upravo zbog ove činjenice nismo trebali tražiti „ispomoć“ za svetu misu zahvalnicu kao središnju točku naše proslave. Na sv. misi koju je predvodio fra Ivan Ševo u koncelebraciji fra Marka Oršolića, fra Slavka Petrušića, fra Stjepana Radića i fra Luke Šarčevića željeli smo se zahvaliti Bogu na daru života i pomoliti se za one koji nam ga darovaše kao i za one s kojima zajedno živimo, svejedno je li riječ o franjevačkoj zajednici ili o našim obiteljima.
Na misi u župnoj crkvi u Visokom, 21. srpanj 2012
S lijeva na desno: fra Marko Oršolić, fra Stjepan Radić, fra Ivan Ševo, fra Slavko Petrušić, fra Luka Šarčević
U svome nagovoru na početku sv. mise fra Ivan Ševo je u jednome uistinu lijepom i franjevački odmjerenom, ali doživljajem ovoga susreta nadahnutom iskazu podsjetio sve nas nazočne da se u svojim današnjim molitvama trebamo zahvaliti svojim roditeljima i to na daru života koji smo primili od njih kao i na roditeljskim poticajima, ali i htijenjima da smo uopće mogli imati prigodu, odnosno privilegij doći u visočko sjemenište i tu provesti određeno vrijeme, steći izobrazbu, ali i temeljne kršćanske i ljudske vrijednosti. Potom je napomenuo da smo, boraveći u ovome sjemeništu, a neki i u drugim franjevačkim institucijama, mogli prepoznati vrijednosti koje te institucije promoviraju, ali i vidjeti koje značenje te institucije imaju u životu jedne zajednice, ali i u životu svakoga pojedinca koji je u njima proveo određene dane svoga života. U njima su mogli steći kako potrebna srednjoškolska i visokoškolska znanja tako i prijeko potrebne naputke za svakodnevne životne situacije. Spomenuo je fra Ivan u tome smislu Franjevačku klasičnu gimnaziju u Viskom, zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Širokome Brijegu (koja je prestala raditi 1945.), zatim franjevačke novicijate u Kraljevskoj Sutjesci i Humcu kao i Franjevačku teologiju u Nedžarićima te Franjevačku tiskaru u Mostaru.
Proslava 40. obljetnice mature generacije 1968. – 1972. , Visoko, 21. srpanj 2012.
(S lijeva na desno) Prvi red: Filip Zloušić, Ilija Bošnjak, Ivan Markešić, Slavko Harni, Pero Šego, Adam Filipović, Pero Barbić
Drugi red: Ivo Blažević, Tomo Matić
Treći i četvrti red: Drago Jozić, fra Marko Oršolić, fra Stjepan Radić Josip Neimarević, fra Ivan Ševo, Mijo Nuić, fra Slavko Petrušić, fra Luka Šarčević, Jozo Tomić, Ivan Kvesić
Kao i uvijek u takvim prigodama, nakon mise proslava se – kao što joj i samo ime kaže – nastavila u sjemenišnoj blagovaonici, u istoj onoj prostoriji u kojoj smo prije četrdeset i više godina nalazili tjelesnu, ali isto tako i duhovnu okrjepu. Prisjećali smo se gdje je tko sjedio, tko je jeo amper-supu, a tko bijelu kavu, i koliko je tko mogao pojesti.
Gvardijan fra Josip Ikić, koji nas je i dočekao prigodom našega dolaska u Visoko, pobrinuo sa da stolovi budu obilno ispunjeni svim blagodatima priređenih tjelesnina toga lijepoga bosanskog podneblja – od dobre «meze», lijepe i sočne juhe do znalački pripremljenoga miješanog mesa, pečene janjetine, salate, kolača i mirišljive kave.
Ručak je počeo s blagoslovom visočkog gvardijana fra Josipa Ilkića
Sve te lijepe i sočne delicije pripremale su zajedno časna sestra Izabela Puljić te gospođa Finka Cvitan i njezina nevjesta, gospođa Josipa Cvitan. Pero Šego i fra Ivan Ševo donijeli iz Međugorja dobroga crnoga, ali i onoga bijelog vina. Iste napitke nudili su i visočki fratri, naravno uz još i dobru šljivovicu i hladnu lozu kao i dobro i hladno Tuborg-pivo iz bačve. Mi smo, nastojali svojim skromnim prilozima barem malčice ispuniti ovim nastalu gvardijanovu «crnu rupu» u samostanskome proračunu.
One su “krive” što je sve lijepo zgotovljeno
Cijeli naš susret u blagovaonici pratili su novinari Produkcijske kuće «Magazin plus» iz Visokog. Njihovi prilozi o našemu druženju i vedrome raspoloženju, koji vam se šalju u prilogu ovoga izvješća, objavljeni su na www.magazinplus.eu, i to na sljedećim linkovima:
a prilozi su objavljivani na lokalnim TV-postajama sljedećim redoslijedom:
§ TV Vogošća, 25. srpnja 2012.
§ Kabelska “VI-NET”, Visoko i Kakanj – 25. srpnja 2012.
§ TV Hayat, satelitski program, petak – 27. srpnja 2012.
A što (u)činismo taj i sutra-dan nakon susreta?
Umjesto na zasluženi poslijepodnevni fratarski odmor «u horizontali», većina kolega vratila se natrag svojim kućama. Pero Barbić u Busovaču – javni bilježnik (notar); Ilija Bošnjak u Innsbruck (A) – zaposlen ustanovi za nemoćne i s posebnim potrebama; Adam Filipović u Županju – odvjetnik; Drago Jozić također u Županju – radi u Hrvatskome zavodu za zapošljavanje; Josip Neimarević u Split – u mirovini; fra Marko Oršolić u Tolisu, u Franjevački samostan, gdje je uz ostalo angažiran kao vojni kapelan u Orašju; fra Slavko Petrušić u Zenicu gdje župnik Župe sv. Ilije Proroka; fra Stjepan Radić u Lepenicu u kojoj je odnedavno župnik Župe Svete Ane, Banbrdo; Pero Šego u Međugorje – ima vlastite apartmane za iznajmljivanje međugorskim hodočasnicima; fra Ivan ševo u Mostar, u Franjevački samostan gdje je pored dužnosti i ravnatelj Franjevačke tiskare FRAM-ZIRAL; Jozo Tomić u Slavonski Brod, u kojem je dobio otkaz, ali je zahvaljujući kolegama Dragi Joziću i Perici Filipoviću, koji su zaposleni u Hrvatskome zavodu za zapošljavanje (HZZ), Područna služba Županja, uspio pronaći posao.
Neki od nas, ukupno osam, koji smo odredili «zanoćiti» negdje u Bosni, nakon kraćega zadržavanja u hladovini gimnazijskoga perivoja, otputovali smo u Kreševo gdje smo posjetili crkvu, kreševski samostan i njegove franjevce. Potom smo nakratko svratili u lijepu, prostranu i ukusno izgrađenu kuću za «sezonske posjete» našega kolege Filipa Zloušića. Bili smo uistinu počašćeni lijepim dočekom koji nam je prepunim stolom i punim čašama pripremila njegova supruga Mileva. Njih dvoje će nakon odmora natrag u Beč gdje rade kao prosvjetni radnici. Uz to, Filip je predsjednik Napretkove podružnice u Beču.
Oko 22.00 sata vratili smo se (Luka, Slavko, Mijo, Ivo, Tomo i ja) natrag u Visoko i tu započeli gotovo pa cijelonoćno «bdijenje» uz čašicu razgovora. Uz napomenu da su tu večer, u poslijeponoćnim satima, bili presušili svi izvori dobrih napitaka. Jedino je netaknutom ostala 20-litarska boca s Tuborg-pivom. Stroj nije proradio unatoč uloženome naporu. Da je kojim slučajem proradio, neki od nas zoru bi dočekali uz njega. Potrebno je kazati da za ovaj lijepi do- i poslijeponoćni ugođaj tijekom kojeg smo se (pri)sjećali svojih profesora i njihovih «umnih bisera», trebamo zahvaliti dobrome, neumornom i nadasve strpljivom i na šalu i razgovor uvijek spremnome fra Stjepanu Lovriću, mome ramskome suzemniku, koji se nakon posljednjih fratarskih promjena «premješta» u Franjevački samostan Rama-Šćit. Kao i za ručkom, on je i ovaj put pokazao zavidno razumijevanje i spremnost pomoći nam u svemu. Kad je riječ o vinu, rekao nam je i to da hercegovački fratri, kada zažele popiti dobroga vina, dođu subraći u Bosnu.
Fra Stjepan Lovrić, profesor povijesti u Gimnaziji
Prespavali smo u Visokom, u krevetima s čistom i lijepom i mirišljivom posteljinom, ujutro doručkovali i potom se razišli. Kud koji – mili moji!
Mijo Nujić, Slavko Harni i Luka Šarčević krenuli su u Sarajevo, odakle će svatko svojim putem natrag. Luka nakon odmora u Rami u Njemačku, u grad Moers (biskupija Münster) u kojem je voditelj Hrvatske katoličke misije; Mijo Nujić također u Njemačku u grad Ludwigshafen, gdje radi kao socijalni radnik, a Slavko Harni će preko Plehana natrag u Zagreb, u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu (NSK), u kojoj je zaposlen kao voditelj Retrospektivne bibliografije.
Okrjepa na povratku za Zagreb u Jajcu, konoba “Slapovi” na rijeci Plivi
Tako smo Ivo Blažević, Ivan Kvesić, Tomo Matić i ja krenuli prema Zagrebu preko Kiseljaka, Busovače, Viteza, Travnika, prijevoja Komara, zatim Donjega Vakufa, Jajca (gdje smo svratili na okrjepu u «Konobu Slapovi»), Banje Luke i Bosanske Gradiške. I cijelo vrijeme prisjećali se naše tek završene 40.-te obljetnice mature. Ivan Kvesić će nastaviti dalje u Čabar gdje je ravnatelj Osnovne škole, dok ćemo nas trojica ostati u Zagrebu. Tomo će nastaviti raditi u Kaznionici u Turopolju kraj Velike Gorice, Ivo u osiguravajućem društvu Allianz d.d. Zagreb, a ja u Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, također u Zagrebu.
Umjesto zaključka
I što reći sada na kraju? Ništa pametno da «glava boli», rekli bismo, iako se kazati ima i treba puno toga. No, to kazivanje ne treba biti privilegij ili obveza samo nekih, kao npr. mene, nego svih nas. Jednostavno ovaj visočki susret bio je prigoda da se na jednome mjestu, unatoč mnogim dnevnopolitčkim razlikama, susretnu hercegovački i bosanski franjevački đaci i da se zajednički pomole za sve one koji su im pomog(a)li da svoj život mogu izvršavati prema temeljnim načelima kršćanske katoličke vjere, služeći uvijek svojim životom Bogu, svojim obiteljima, franjevačkim zajednicama, ali i svome hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini koja je za sve nas prva i temeljna domovina.
Osim toga, moramo reći HVALA svima – počevši od naših roditelja koji nam podariše živote i koji nas podržaše u našemu ili svome izboru da dođemo u Visoko, zatim profesorima i časnim sestrama koji su se o nama brinuli pune četiri godine, te posebice bosanskohercegovačkim katoličkim vjernicima, onoj moćnoj «bosanskoj sirotinji», kako bi to rekao naš prefekt †fra Šimo Šimić, koja je svojim skromnim prilozima omogućivala naš boravak u Visokom, te drugim institucijama koje su podržavale naše uspinjanje na grani stjecanja mudroslovnih znanja.
Ovaj prikaz želio sam učiniti svjetovnim, našim, bliskim, da ne stoji u oblacima. Prikaz je želio biti «od krvi i mesa», jer ništa ne počinje s nama.
Uz ovo pismo dobit ćete od kolege Mije Nujića i dva linka na kojima možete poslušati i pogledati nešto o našemu posjetu i proslavi, o Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, ali i o Udruzi đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko – u Zagrebu, i njenome značenju za duhovno, vjersko, kulturno, ekonomsko i političko ozdravljenje hrvatskoga i bosanskohercegovačkog kršćanskoga puka.
Želeći svima vama, dragi kolege, sve najbolje tijekom trajanja ovih ljetnih praznika i godišnjega odmora, u vašim životima i životima vaših franjevačkih zajednica i obitelji, ostajem u dobroj vjeri da ste i vi kao i ja bili zadovoljni i sretni što smo se nakon toliko godina ponovno našli u Visokom na prozivci.
Srdačan vam pozdrav šaljem
Ivan Markešić